Iran - Izrael: mir ili rat?

Mr.sci. Marjan Hajnal
- član Međunarodnog instituta IFIMES

Osnovni ton rezimeu kronologije posljednjih zbivanja na Bliskom istoku daje pomalo uspaničena potraga izraelskog predsjednika Vlade Benjamina Netanyahua za konstruktivnim geopolitičkim smjernicama, koje bi mogle zainteresirati sve potencijalne sudionike u razrješenju gorućih pitanja. Bez pronalaženja adekvatnih odgovora na njih ne naziru se tokovi skorog raspleta problema: mir ili rat? I ministar odbrane Ehud Barack u dosta patetičnom i njemu nesvojstvenom maniru poziva Palestince za pregovarački sto. Dramatizaciji situacije znatno je doprinijela izjava šefa Hezbollaha Hassana Nasrallaha, da bi oružani odgovor na novi mogući napad Izraela na Libanon bio daleko efikasniji i razorniji po sam Izrael, od viđenog u ratu 2006.godine. Na to je Ehud Barack, ne manje ratoborno, poručio da se ovog puta Izrael ne bi priklonio zahtjevima o prekidu ratnih dejstava i da bi upotrijebio „svu raspoloživu silu“. Kršeći Rezoluciju 1701 Vijeća sigurnosti UN-a o zabrani naoružavanja Hezbollaha, ta paravojna organizacija je, prema rijetko pogrešivim izraelskim izvorima, nagomilala 42.000 raketa s dometom kojim mogu dosegnuti Tel Aviv.

U takvoj situaciji, bez ostavljenog šireg manevarskog prostora, Netanyahu poziva Siriju na pregovore, ambivalentnim porukama temeljenim na varljivim i nedovoljno jasno artikuliranim aluzijama o povratku golanske visoravni. U Siriji se te ideje pažljivo analiziraju, ali bez pretjeranog optimizma, tim prije što Izrael nudi dijalog bez prethodnog uvjetovanja, a sirijski uvjet za mir je povratak Golana okupiranog u Šestodnevnom ratu 1967.godine.

JERUZALEM – DVOJNA PRIJESTOLNICA?

Paralelno s tim, u trenucima kada već i zajednice Druza i Beduina, tradicionalno lojalnih izraelskim vlastima, počinju sve aktivnije svoje glasove pridruživati Palestincima protiv oduzimanja zemljišta za izgradnju novih izraelskih naselja, izraelske vlasti grozničavo obećavaju neke promjene, istovremeno ustrajavajući na stavu o nepodijeljenosti Jeruzalema i nepovredivosti jurisdikcije nad njim. U kontradikciji sa obavezama prema široj međunarodnoj zajednici i ambicijama, da zadovolje zahtjeve svojih građana o dodjeli novih stambenih enklava što kao antipodi prodiru sve dublje u arapsku teritoriju, izraelske vlasti nude palestinskoj strani adute koje nemaju. Kako inače objasniti izjave zvaničnika Knesseta o potrebi da se Palestincima omogući konstituiranje vlastite države, ako se a priori toj budućoj državi ne dopušta da za svoje administrativno sjedište proglasi Jeruzalem? Time se bacaju u zasjenak dogovori postignuti u Annapolisu 2007.godine o osnivanju države Palestine s dvojnom prijestolnicom Jeruzalemom. Ta frustrirajuća i obmanjujuća nedorečenost navela je šefa palestinske samouprave Mahmouda Abbasa, da izjavi kako se neće kandidirati za predsjednika na izborima u februaru iduće godine, čije je održavanje on sam zakazao. Iako se pet godina od smrti Yassera Arafata među Palestincima i dalje s nostalgijom govori o legendarnom vođi PLO, mora se priznati da je i Abbasov stav evoluirao od nepriznavanja („Jevrejska država, što je to?“, april 2009.) do oštrog zaokreta i priznavanja (august 2009.), što je dovelo do produbljenja sukoba s Hamasom i proglašavanja Abbasa izdajnikom i ne-Palestincem. Izraelci su skeptični u pogledu novih ustupaka nakon neuspjeha pregovora u Camp Davidu što su ih vodili tadašnji predsjednik Ehud Barack i Yasser Arafat. Još od ranije prizivaju se sjećanja na ustupke Yitzhaka Rabina (dopustio je Arafatu da se vrati u zemlju nakon dugogodišnjeg izgnanstva, odobrio je palestinsku samoupravu nad Gazom, Nablusom, Jerihonom, Bet-Lehemom, Ramallahom, Hebronom), a zauzvrat su, kao nikad do tada, eskalirali teroristički napadi na civilne ciljeve (autobusi, diskoteke, pijace, restorani, univerzitet), granatiranje jugoistočnog jeruzalemskog naselja Gilo. Drugo slično razočaranje nastalo je nakon što je Ariel Sharon naredio napuštanje jevrejskih naselja pored Gaze kao zalog mira, a raketiranje ne samo da nije obustavljeno već je višestruko intenzivirano i trajalo je tokom sedam godina, do konačnog napada izraelskih snaga na Gazu krajem 2008. godine.

TROUGAO: IZRAEL-HAMAS-HEZBOLLAH

Dodatne argumente da Izrael odbaci Goldstoneov izvještaj o počinjenim ratnim zločinima izraelske vojske, pružila je pljenidba broda „Francop“ s preko 40 kontejnera u kojima su iza vreća bili sanduci s raketama i drugim vrstama naoružanja, ukupne težine preko 300 tona, što je dovoljno za vođenje jednomjesečnog intenzivnog rata. Ipak, zaplijenjeno naoružanje tek je vidljivi dio sante leda, u usporedbi s onim količinama koje se, i pored sve budnosti promatrača UN-a, ilegalno dopremaju u Libanon. Ne treba gubiti iz vida da je neposrednom prekidu odnosa sa Arafatom i njegom zatočenju u Ramallahu doprinijelo zaustavljanje broda „Karine A“ 3. januara 2002. godine, s oko 50 tona naoružanja. U oba slučaja odgovornost za naoružavanje Hezbollaha i Hamasa snose Iran i Sirija. To je za izraelsku stranu dokaz da te zemlje ni nakon razornih ratova ne žele mir. Ulov sa „Francopa“ mogao bi biti i dimna zavjesa, dobrodošao mamac da se skrene pozornost s još ozbiljnijih problema, kao što je optužba za ratne zločine protiv vodstva Izraela, Hamasa i Hezbollaha. I pored suočavanja sa izmijenjenom slikom Libanona nakon posljednjih ratnih razaranja tokom 2006. godine, malo se što promijenilo u militantnoj retorici duhovnih inspiratora Hezbollaha. Nakon promjene vlasti došlo je do asimiliranja terorista u libanonsku armiju, koji na prvi pogled „samovoljno“ sporadično ispaljuju rakete na sjeverni dio Izraela, uvjetujući konstantnu napetost na granici i provjeru stepena strpljenja izraelskog ratnog štaba. Održavanje pritiska visokog intenziteta, konstantno raketno provociranje, svedeno makar i na minimalan učinak, ima za cilj izazivanje novog ratnog kaosa sa još težim posljedicama. Sinergijska efikasnost doktrine kaosa sračunata je na iscrpljivanje i kompromitiranje izraelske armije.

RAT I/ILI ILUZIJA

Dva stuba destrukcije Logosa imaju imena Rat i Iluzija. Još od perzijskog prodora na tlo drevnog Izraela, ili, nešto kasnije, pustošenja Atine i anateme bačene s Akropolja, traje sučeljavanje koncepcija na razini samoostvarenja apsolutne samosvijesti. Smjenjivali su se antropocentrizam i deizam, ateizam i nacizam, fikcije i tehno-progres, ali svaka je mega-promjena inicirana predstavama o nekom ličnom Demijurgu, naklonom „izabranicima“ samo „svoga“ naroda.

Teorija o predvorju totalne katastrofe nije nova, njene korijene je moguće naći u drevnim spisima iz vremena nastanka Veda i Aveste, ali joj je tokom svih epoha ostalo svojstveno impersonalističko, obezličeno obogotvorenje Iluzije koja nema svoj identitet. U strahu od samog zamišljanja Boga potekla je i tradicija destrukcije svakog pokušaja njegove estetičke oblikovne, likovne ili literarne interpretacije (kod ortodoksnih Jevreja zabranjeno je čak i njegovo spominjanje u izvornoj fonetičkoj formi, koriste se sinonimi Elohim i Adonai, Gospod nad vojskama, Šhem/Ime, ili jednostavno, On). Kabalisti su naslijeđene predstave o apokalipsi kao stanju općeg kaosa, „tohu va vohu“, prenijeli i na svoje hrišćanske/kršćanske i islamske sljedbenike. Svima je svojstven posve poguban nihilizam i rušenje svih tabua, pri čemu su se izdiferencirala dva toka: židovsko-feministički i islamsko-patrijarhalni. Na tom vještački uvjetovanom entropijskom rascjepu socijalnog bitka će se temeljiti sva naredna globalistički situirana suicidalna bipolarna paradigma o nemogućnosti ne samo koegzistencije, već i samog Opstanka. Iz potaje većinu konaca „upravljačkih igara“ vuku gnostici, tehnotronički-gurui, poglavice totalitarnih ratnih saveza, ujedinitelji režima, osnivači paktova, koordinatori zavjera, kontrolori pandemija i svih pošasti, uglavnom sračunatih na Slom Kao Obnovu Izraela. U podjednakoj mjeri, rame uz rame, tome teže kabalisti, jezuiti, selefije, neotemplari, neonacisti, narko-inspiratori sveopće anarhije, ili monarhije Tame i Užasa. Drugim riječima, ta igra Knezova Svjetla i Mraka je porodila komunizam i sve njegove nazore, sa više od 100.000.000 žrtava, ali i još veću prijetnju kojoj bi se danas moglo dati ime: Povlačenje Hitlera za uši. Jer, sudeći prema oživljavanju ornamentike i kolektivne naci-histerije koja preplavlja Švedsku, Englesku, Ameriku, priča o Hitleru nije završena, štoviše, sasvim neočekivano, što je svojevrsni šok, nacizam svoje privrženike sve više pronalazi u zemljama koje su bile socijalističke (Rusija, Češka, Poljska, Srbija, Hrvatska) i koje su podnijele nevjerojatna stradanja.

IRAN IZMEĐU ZAPADA, KINE I RUSIJE

Pitanje je trenutka kada će se u Iranu zažaliti zbog svrgavanja cara Pahlavija. Mogla bi se sasvim opravdano uspostaviti hipoteza o infiltriranosti zapadnih obavještajnih službi u njegovom svrgavanju, jer, usprkos svojoj navodnoj fleksibilnosti i inteligentnom inkliniranju Zapadu, on je imao svoju ličnu viziju autonomnog vođenja drevnog perzijskoj naroda u pravcu očuvanja izvornog identiteta. Kao takav, spolja označen kao kolebljiv, iznutra od strane islamista kao izdajnik, pao je kao žrtva na prekretnici epoha, a Iranski narod tek sada, u dijelovima svoje opozicije, jasno vidi da ga neviđenom jadu vodi nekolicina silnika, dovoljno moćnih da okrutnim metodama prinude i kažnjavanja u strahu drže cijeli narod. Što drugo preostaje mladim Irancima osim primoranosti na suicidalne ideje? Padajući u sve dublji ponor, Ahmadinadžadov režim oslonac traži u sumnjivim transferima sa Kinom i Rusijom, ne vidjevši, da su ti svjetovi podjednako licemjerni i daleki, podjednako izrabljivački kao i oni u Americi, Francuskoj i Njemačkoj. Kao što su u Iranu surovo proganjani pripadnici Bahai zajednice, u Kini proganjaju, svirepo muče i ubijaju pripadnike Falung-Gonga. To je ono što im je zajedničko. Kina ima svoje, a Rusija svoje interese i razloge zašto pomažu Iranu u razvoju vojne tehnologije. Rušenjem Šaha, omogućen je početak kaosa, i otpočeo je izvoz islamske „revolucije“ u Afganistan i Pakistan, što je proizvelo nestabilnost u cijelom regionu. Tako s lakoćom kontroliraju nekadašnji Put svile, samo što se njegovim tokovima krijumčare narkotici, roblje, i visokosofisticirana vojna tehnologija. Nije slučajna podudarnost borbe da se ovlada Afganistanom, jer preko te nesretne zemlje vode svi putovi prema Kini, a Kini ta otvorenost s njene istočne strane ne imponira, te obilato i neuvjerljivo diskretno pomaže Iranu. Nažalost, sva ta „pomoć“ razotkrila se u Gazi, tragičnom sjecištu tri kontinenta. Tu počinje i završava se tripolarna geometrija apokalipse.

Uloga Rusije u ovom konglomeratu odnosa predstavlja djelomičnu enigmu. Jačanje slavenskog bijelog etno-nacizma otkriva da je ples pijanog Jeljcina bio u stvari virtuozan ples na žici. Ispoljavajući svu demoničku vitalnost raskoljnikovskog gena, spašavajući Rusiju od državnog udara u čuvenom govoru sa tenka 19. augusta 1991. godine, Jeljcin je nagovijestio novu političku orijentaciju, zasnovanu na principijelnom odbacivanju svakog suvišnog ekonomskog balasta sa svojih pleća. Povlačenje iz Istočne Njemačke još kako se reperkutiralo na promjenu odnosa ne samo u Europi već i na Bliskom istoku. Umjesto da se iscrpljuje u direktnom sukobu sa Zapadom, mnogo je jednostavnije imati svoje najamnike. Tako postaje jasnim da sukob Izraela protiv Sirije i Irana, prevazilazi granice samo tih zemalja. Isti slučaj je sa Sjevernom i Južnom Korejom. Bilo koji lokalni rat da se vodi, on uvijek ima pečat indirektnog oprobavanja moći velikih sila. Ali, cijenu bezumlja uvijek plaćaju mali narodi. Kriza koja se rađa iz duha neuspjele multi-level ideologije pogađa svom užasnom silovitošću najmanje. Kod siromašnih, glad prethodi ratovima, prati ih i nasljeđuje. Veliki to ne osjete.

IZRAEL KAO NUKLEARNA SILA

Zasigurno nevoljko, Izrael je postao nuklearna sila. Uzvratna prijetnja Ehuda Baracka da će Izrael uzvratiti „svom raspoloživom silom“, zloslutno implicira sve opcije. Nezaustavljivo guran u pravcu mitskog Armagedona, koji bi se trebao dogoditi, Izrael ne želi da se obistine nuklearne slutnje. Upućujući signale zapadnom svijetu da se iza iranskog nuklearnog programa kriju mnogo ozbiljnije namjere, Izrael apelira na razum, pokušava skoro nemoguće, i da opstane, i da se širi, i da omogući stvaranje palestinske države, što se čini teško zamislivim. Emitirajući vapaj za pomoć u sprječavanju da se iranski imamiti domognu atomske bombe, jevrejski narod riskira svoj ionako krhki ugled ruinirajući ga iznuđenim vojnim akcijama u Libanonu i Gazi. Ta regija je, nema nikakve sumnje, unaprijed posve žrtvovana kao poligon propitivanja virulentnosti sirijskih i iranskih obavještajnih službi čiji su ciljevi indoktrinacija, fanatizacija i tehnička osposobljenost potencijalnih samoubojica. Pred poroznošću granice s Egiptom, Izrael nema izlaza, gradi zidove i postavlja sve više kontrolnih punktova.

U euforičnoj potrazi za osloncem, razumijevanjem, podrškom i zaštitom, nažalost, izraelskom rukovodstvu promiču brojne slabosti u vlastitim redovima. Unutarnji neprijatelj broj jedan je korupcija. Zatim, teokratska bezobzirnost i bezosjećajnost prema svima što nemaju sklonosti prema „Tanahu“ (Mojsijevom „Petoknjižju“). Iz takvog poretka izravno izrastaju preduvjeti za neselektivni antisemitizam, zahvaljujući čemu se stvara općenit animozitet prema svemu što je povezano s Izraelom. Žargon neonacista nije neo-žargon, on je nedvosmisleno ne samo antijevrejski, već je, općenito antisemitski, antiarapski i antiislamski. Prevodi se i čita nacistička literatura, a pišu i nove knjige s rasističkim tonovima.

Tako, jedna sićušna zemlja, mikro-polis, rasadnik je makro-diverziteta. A svijet, kao da je okamenjen Meduzinim pogledom, lamentira nad sudbinom iščekujući Perzejev mač. Moderni Perzej, izaslanik i miljenik Aryan Valleyo, bio je pravi rasni Arijevac, Iranac Bab, prije njega Zarathustra. Ima li Bliski istok, slijedeći humane impulse svojih istinskih proroka, volje i snage da prijateljski pruži ruku svom malom bratu, kao što je to učinio Khšayarša, Ksekrso I Veliki, Vladar heroja, koji je 490. p.n.e. velikodušno dopustio Jevrejima nakon babilonskog ropstva, da se vrate svojim kućama? Ukoliko ekstremisti ovladaju tajnom nukleusa, da li će se obnoviti sudbina Persepolisa? Svojim dominirajućim geostrateški važnim položajem, između Perzijskog zaljeva na jugu i bazena Kaspijskog jezera na sjeveru, Iran može direktno utjecati na cijelu regiju Bliskog istoka. To svakako znaju zapadne sile koje žele oslabiti moć Irana i uspostaviti potpunu kontrolu nad petro-energentima.

Računati je na mudrost potomaka drevnih indoarijevskih heroja da će samostalno, bez varljive svilene i isprekidane Arijadnine niti, pronaći put izbavljenja iz labirinta beznađa nad kojim, nakon odbacivanja iluzije o renivelaciji slijepih moći, mogla bi se uzvijoriti zastava humanog uma, oslobođenog stega nasilja, dokazujući Zapadu da se kolijevka koja ga je odnjihala nalazi na Istoku.

Ljubljana, 14. decembar/prosinac 2009